Duhovni turizam: Kako bježiš od sebe u “čambalamba” rituale i pomodne tehnike

Labirint kao ogledalo duhovnog traganja

Svi stremimo tome da se centriramo, da spoznamo sebe i dođemo do suštine, do našeg centra.

Ovdje je ulaz, a ovdje, vrlo blizu ulaza, nalazi se sam centar. Tu se događa apsolutno spajanje sa svime onime što mi zapravo jesmo. I sada krećemo u život. Što znači život? Naša priroda nas tjera da se spojimo. Krenemo, i odmah nam život kaže – sama priroda – skrenite ulijevo.

Kada dođete na ovaj dio, toliko snažno osjećate sebe jer ste blizu centra. Snaga se manifestira, postajete moćni, uzimate alate za rad: jedna tehnika, druga, peta, deseta… Neki ljudi se nikada ne pomaknu s te točke. Neki se prestraše i izađu van. A neki se počnu kretati dalje kroz taj mrak zvani labirint, kroz spoznaju sebe.

Zamka tehnika i “čambalamba” duhovnosti

Na prvoj prepreci, kad se nešto dramatično dogodi, neki se vrate, neki ostanu, a neki nastave. No, kad se malo udalje od centra i prestanu sebe doživljavati tako snažno, um počne konstruirati teme. “Treba ti druga tehnika”, “Idem se vratiti i uzeti novi mehanizam za svoju duhovnost kako bih je nadogradio”.

Uzmu novu tehniku i tu počinje “čambalamba”, mahanje rukama, plesanje, ovo i ono… a na kraju vide da su prazni. Ništa se ne događa. I dalje su daleko od svog centra. Neki ostaju tu i dalje se trude to nadograđivati, izmišljati, srati i svašta nešto. Drugi se opet vraćaju po “nešto novo” što će im dopuniti prazninu. Duhovni turizam na svom vrhuncu.

Suočavanje s mrakom i gubicima uma

Neki jednostavno prepoznaju: “To je moj put, nastavljam dalje”. Prolaze dalje, udaljavaju se od centra i tada se znaju razviti strahovi, sumnje, nevjerovanje i preispitivanje. Nikako da dođu do kraja, samo se vrte.

Ugledaju uginulu biljku. Nekome je poginula draga, voljena osoba i počne žaliti, tugovati, ne može više izdržati život bez te osobe i ostane na tom mjestu. Tu se zakopaju u ideji bespomoćnosti, samoće i tuge. To zapravo nije istinska tuga, to je tuga ega, tuga uma, a ne tuga duše. Čak i da jest tuga duše, duša cijelo vrijeme govori: “Samo nastavi dalje, sve će biti u redu, ta ljubav nikamo nije nestala”. Trebaš samo nastaviti hodati.

Hodaj i ne okreći se

Život ti doslovno kaže: “Hodaj”. Nastavi se kretati bez okretanja lijevo i desno. Zadrži korak. Ništa ti ne treba. Strahovi i sumnje su sve jači, ne osjećaš sebe jer ti se čini da je centar negdje daleko. Ali kroz taj mrak ti zapravo gledaš što ti jesi. Kroz taj mrak je um najsnažniji, servira ti svaku sumnju dok se penješ.

Nastavljaš jer prepoznaješ da je to tvoj put i da nemaš drugog izbora. Moraš proći kroz mrak jer je taj mrak spoznaja samog sebe. I dok ne trepneš, već si u samom centru.

Eksplozija života u središtu

U centru se događa ekspanzija života. Ono što ti jesi – zapravo ništa. Stopiš se, postaneš sve, postaneš čisto bivanje. Put se tu ne zaustavlja, on ima svoje dalje širenje i proširivanje, ali svako biće teži doći u ovaj središnji dio. Izgleda tako blizu, a sve je tako daleko. Neki ljudi životima tragaju kako bi prešli ovih par metara do spajanja.

Direktni putevi i lažni identiteti

Postoje direktni putevi. Direktni put znači direktno suočavanje i gledanje u ono što jesi. Postavljanje pitanja tko ti zapravo jesi. Biti jako objektivan i jako fokusiran. To je direktan put koji te može odmah prebaciti u centar. Ali ljudi su slabi, puni neznanja vlastitog uma, neosviješteni da bi to mogli vidjeti. Nekome se posreći jer je nekada prije uspio odhodati cijeli ovaj labirint života i proći kroz mrak.

Ovo je čista i jasna slika duhovnog traganja. Radite što god želite, to je vaša sloboda i vaš odabir. Možete sjediti tamo i očajavati, ili tamo igrati “čambalamba” i misliti da je to duhovnost. Ne, ništa od toga nije duhovnost dok god je to isprljano mentalnim konstrukcijama i identitetima koji nemaju težinu.

Istinska duhovnost je odsustvo bilo kakvog identiteta i bilo kakvog straha. To je apsolutno bivanje i sloboda. Jer ti nisi ništa. Ostaje na vama što ćete napraviti po tom pitanju.