Stiže novo! Tjeskoba, strah, panika. Ne vidimo ništa ispred sebe, ni gdje trebamo ići, ni gdje to trebamo stići. Život nam je upravo priredio taj novi početak, a životna kalkulacija kaže da moramo sami na taj put u novo. Užas! Oh, koliko dobro poznajem ovaj osjećaj. Um se prestraši i krene u svoja kalkuliranja. Ne da se. Srce me vuče prema tom novom, a um vuče nazad u svoj komfor. I sabotira sve što iz srca izlazi. Većina ljudi tu odmah padne. Um im kaže: “Nemoj žuriti, imaš siguran posao. Izdrži i bit će bolje.” Ili: “Nemoj ostavljati partnera. Bude se on promijenio. Jednog dana će te razumjeti, voljeti i shvatit će da te ne smije maltretirati. A ako sada odeš, ostaješ bez novaca, nemaš gdje biti, što ćeš s djecom, bit ćeš sama i usamljena.” Tako čekajući da se nešto promijeni (samo od sebe) ljudi propuštaju sve svoje prilike, prilike da realiziraju sebe, da stvore novi život, da se upuste u to s povjerenjem i da urade nešto više za sebe, ono što su oduvijek željeli. I tako čekajući umiru, a da se nikad ništa nije doista promijenilo.
...
